SELO MURALA GURYONGPO

Na obalama Guryongpoa u Pohangu, u provinciji Sjeverni Gyeongsang, živjela je slatka mala haenyeo po imenu Soeun.

Soeun je duboko voljela ovo selo ispunjeno mirisom mora.

Slušanje udaranja talasa činilo je da joj srce brže kuca, a pogled na more izmamio bi osmijeh na njeno lice.

Soeunina baka je bila najpoznatija haenyeo u selu.

Iako sada ima preko stotinu godina i prestala je roniti, provela je više vremena s morem nego bilo ko drugi.

Baka je držala Soeun za ruku i učila je imena svakog morskog stvorenja.

Baka je uvijek pričala ovakve priče o moru. Zahvaljujući njoj, Soeun se lako sprijateljila s okeanom.

Soeun je bila poznata u cijelom selu kao živahno dijete.
Iako je bila još mlada, nije se bojala vode, a njene oči bi zasjale poput zvijezda kad god bi čula priče o moru.

Ali duboko u Soeuninom srcu, uvijek je postojala neriješena radoznalost.

To je bilo zbog legende koju bi se seoski starješine okupljali da ispričaju noćima kada bi morski povjetarac utihnuo, a mjesečina zasjala.

"Davnih dana, na olujni dan, deset zmajeva pokušalo je uzletjeti na nebo iz mora ispred nas.
Ali jedan je zaronio nazad u okean, a samo devet ih je stiglo do neba.
Zato je naše selo postalo poznato kao Guryongpo, Luka devet zmajeva.
Nakon što su se zmajevi uzdigli i oluja se smirila, prekrasna duga se protegnula nebom."

Odrasli su pričali ovu legendu kao da je nešto čime se treba hvaliti, ali Soeun je to zvučalo kao ništa više od sanjive, tajanstvene priče.

Pa bi Soeun često mrmljala sebi u bradu.

‘Zašto je jedan zmaj zaronio nazad u more?
Može li postojati razlog?’

Onda jednog dana, žestoka oluja je bjesnila, baš kao onog dana u legendi.
Grmljavina je tutnjala, a munje sijevale cijelu noć.

Sljedećeg jutra, kiša je prestala. Topla sunčeva svjetlost provirila je kroz oblake, a prekrasna duga svjetlucala je iznad mora.

U trenutku kada je ugledala dugu, Soeunini koraci odveli su je prema moru.

“More mora biti kristalno čisto upravo sada!”
Uz uzbuđeno srce, duboko je udahnula i zaronila u okean.

Dok je plivala kroz vodu, zraka svjetlosti joj je zapela za oko između valova.

Plivajući bliže, Soeun je vidjela nešto što je slabo svijetlilo.
Nije to bila školjka ili šareni koralj, već velika perla u obliku jajeta.

Šta je ovo? Izgleda kao kamen, a opet kao ogromni biser!'
Velika perla imala je plavičastu nijansu, a kada je dotakla vrhovima prstiju, topla energija je prostrujala kroz nju.

Pažljivo stavljajući perlu u svoju mrežu, Soeunino srce je divlje lupalo.

Držeći mrežu čvrsto kako ne bi izgubila perlu, izronila je.

Soeun je bila poznata u cijelom selu

kao živahno dijete.
Iako još mlada, nije se bojala vode,
a njene oči bi zasjale poput zvijezda

kad god bi čula priče o moru.

Ali duboko u Soeuninom srcu,
uvijek je postojala neriješena radoznalost.

Noćima kada bi morski povjetarac postao tih

i mjesečina zasjala,
bilo je to zbog legende koju su se seoski starješine

okupljali da ispričaju.

"Davnih dana, na olujan dan, deset zmajeva
pokušalo je uzletjeti na nebo iz mora ispred nas.
Ali jedan je zaronio nazad u more,
i samo devet ih je uzletjelo na nebo.
Zato je selo dobilo ime

Luka devet zmajeva, Guryongpo.
Nakon što su zmajevi uzletjeli i oluja se smirila,
prekrasna duga se nadvila preko neba."

Odrasli su pričali tu legendu

kao da je nešto čime se treba ponositi,
ali Soeun je to zvučalo kao ništa više od

snovite i tajanstvene priče.

Pa bi Soeun često mrmljala sebi u bradu.

‘Zašto je jedan zmaj zaronio nazad u more?
Može li postojati razlog?’

I tada, skupivši hrabrost, zaronila je u more!

Prva koja je prišla Soeun bila je riba sunčanica.

Ljuljajući svoje široko, ravno tijelo dok je lagano plutala, riba sunčanica je polako otvorila usta, poput mudraca iz mora.

“Zdravo, mala Haenyeo?”
“Oh, to je riba sunčanica.”

“Guryong mi je u snu rekao da ti pomognem, pa sam isplivala na površinu.”
“I ja moram sresti Guryonga. Možeš li mi pomoći?”

Riba sunčanica je trepnula svojim velikim očima i klimnula glavom.

"Mi morski prijatelji ne možemo tek tako pomagati ljudima. Samo ako riješiš ono što ti zadamo, možemo ti pomoći. Da bi stigla do Guryonga, moraš proći kroz tu kamenu kapiju. Želiš li pokušati?“
”Naravno! Apsolutno moram ići.“

Soeun je prišla kamenoj kapiji, vođena ribom sunčanicom.
Ove riječi su bile uklesane u kamenu kapiju.

<”Koje je međunarodno ime ribe sunčanice?“>

Nakon prolaska kroz kamenu kapiju,

put se podijelio na dva dijela.

Jedan je vodio u duboku, tamnu šumu morske trave,

dok je drugi bio blokiran čvrstom bravom u obliku školjke.

Oklijevajući kojim putem krenuti,

Soeun je pročitala natpis na račvanju.

Na njemu je bila napisana zagonetka.

<“Kada dođe zima, ko smo mi koji dobijamo novu odjeću i nova imena?”>

Soeun je pažljivo gledala u natpis i nagnula glavu.

“Odjeća se mijenja zimi? Šta to, zaboga, znači?”

Upravo tada, srebrnasti talas je pojurio prema njoj.

Stotine haringi su kružile oko Soeun,

mašući svojim repovima.

Haringa sa dugim ušima naprijed se nasmiješila i prošaptala.

“Mala Haenyeo, šta te muči?”

Soeun je dugo plivala sve dok srebrna staza nije nestala.
Tada se pojavilo selo ispunjeno petrovim uhom i morskom travom.

Jedno petrovo uho oprezno je provirilo glavom iz svoje ljušture.

„Soeun, čekali smo te. Guryong nam je rekao.“
„Tako je! Došla sam da upoznam Guryonga.“

„Onda moraš proći kroz ovo selo.
Ali ne možeš samo prošetati kroz njega.
Samo ljudi koji zaista poznaju more mogu proći kroz naše selo.
Sada, želiš li riješiti zagonetku?“
„Naravno!“

Petrovo uho je govorilo polako, u ritmu talasa.

„Čvrsto se držim za stijene da bih živjelo.
Ali koji se alat koristi da nas odvoji?“

Koliko duboko je otišla?
Odjednom, okeanski talasi su počeli da se kovitlaju kao vir.

“Ah!”

Soeun se čvrsto uhvatila za ribarsku mrežu,
ali je žestoka struja odnijela, a njena snaga je kopnila.

Tada se to dogodilo.
Duga, meka ruka skliznula je prema njoj i nježno zagrlila Soeun.
Bio je to hobotnica dugouška, koja se krila poput stijene.
Polako otkrivajući svoje grimizno tijelo, hobotnica je progovorila tihim, ljubaznim glasom.

“Mala Haenyeo, jesi li dobro?

To je bio morski vir koji te je maloprije skoro progutao.”
“Hvala ti puno, Hobotnice.
Da nije bilo tebe, bila bih u velikoj nevolji.”

“Stvarno? I ja želim brzo vidjeti Guryonga.”
“Onda prvo moramo pobjeći iz ovog mjesta nalik lavirintu.
Tek tada možemo stići tamo gdje nema virova.
Ako mi vjeruješ, hoćeš li poći sa mnom?”

Hobotnica je pružila jedan od svojih dugih krakova prema Soeun.

Soeun je na trenutak oklijevala,

a zatim čvrsto uhvatila mekani krak hobotnice.

“Sada, drži se čvrsto.
Da bismo sreli Guryonga, moramo ići do pećine.
Odvešću te tamo.”

I tako, držeći se za ruke,

njih dvoje su plivali kroz lavirint prema pećini.

Konačno smo stigli do plave pećine

u kojoj je živio Guryong.
Unutar pećine bilo je zasljepljujuće

kao da se zvijezde prosipaju,

a školjke i koralji su se prilijepili za svaki zid,

čineći je veličanstvenom poput palate od dragulja.

Dok je Soeun nakratko oklijevala na ulazu,

velika sjenka se nadvila ispred nje.
Bio je to kit, čuvar pećine.

"Naporno si radila da stigneš dovde,
mala Haenyeo. Ja sam kit koji čuva ovu pećinu."

Kitov glas je bio dubok i ljubazan.
I odjekivao je.

“Onda, gdje bi mogao biti Guryong?
Donijela sam biser koji ispunjava želje.”

Kit se nasmiješio, gledajući u biser.

“Možeš sresti Guryonga

u najdubljem dijelu ove pećine. Pođi za mnom.”

Soeun se osjećala pomalo uplašeno zbog mračne, prostrane pećine.

Baš kad je oklijevala da krene dublje unutra,

talasi su se uzburkali i čula je nekoga kako se približava.

“Kako si dospjela ovamo?”

Okrenuvši se, vidjela je ribu sunčanicu, haringu,

ušku i hobotnicu kako jure prema njoj.