SELO MURALA GURYONGPO

Na obali Guryongpoa u Pohangu, u provinciji Sjeverni Gyeongsang, živjela je slatka mala haenyeo po imenu Soeun.

Soeun je neizmjerno voljela ovo selo ispunjeno mirisom mora.

Slušanje valova koji udaraju o obalu činilo je da joj srce brže kuca, a pogled na more izmamio bi osmijeh na njezino lice.

Soeunina baka bila je najpoznatija haenyeo u selu.

Iako sada ima više od sto godina i prestala je roniti, provela je više vremena s morem nego itko drugi.

Baka je držala Soeun za ruku i učila je imena svakog morskog stvorenja.

Baka je uvijek pričala ovakve priče o moru. Zahvaljujući njoj, Soeun se lako sprijateljila s oceanom.

Soeun je u cijelom selu bila poznata kao živahno dijete.
Iako je bila još mlada, nije se bojala vode, a njezine bi oči zasjale poput zvijezda kad god bi čula priče o moru.

Ali duboko u Soeuninu srcu uvijek je postojala neriješena znatiželja.

Bilo je to zbog legende koju bi se seoski starješine okupljali pričati noćima kada bi morski povjetarac utihnuo, a mjesečina zasjala.

"Davnih dana, na olujan dan, deset zmajeva pokušalo se uzdići na nebo iz mora pred nama.
Ali jedan je ponovno zaronio u ocean, a samo ih je devet stiglo do neba.
Zato je naše selo postalo poznato kao Guryongpo, Luka devet zmajeva.
Nakon što su se zmajevi uzdigli i oluja se smirila, prekrasna duga protegnula se nebom."

Odrasli su ovu legendu pričali kao da se njome hvale, ali Soeun je to zvučalo kao sanjiva, tajanstvena priča.

Pa bi Soeun često mrmljala sebi u bradu.

‘Zašto je jedan zmaj zaronio natrag u more?
Može li postojati razlog?’

Tada je jednog dana bjesnila žestoka oluja, baš kao i onog dana u legendi.
Grmljavina je tutnjala, a munje su sijevale cijelu noć.

Sljedećeg jutra kiša je prestala. Topla sunčeva svjetlost provirila je kroz oblake, a prekrasna duga svjetlucala je iznad mora.

U trenutku kada je ugledala dugu, Soeunini koraci odveli su je prema moru.

“More mora biti kristalno čisto upravo sada!”
Uz uzbuđeno srce, duboko je udahnula i zaronila u ocean.

Dok je plivala kroz vodu, zraka svjetlosti zapela joj je za oko između valova.

Plivajući bliže, Soeun je vidjela nešto što je slabo svijetlilo.
Nije to bila školjka ni šareni koralj, već velika perla u obliku jajeta.

Što je ovo? Izgleda kao kamen, ali i kao ogromni biser!'
Velika perla imala je plavičasti odsjaj, a kada je dotaknula njezine vrhove prstiju, topla energija prostrujala je kroz nju.

Pažljivo stavljajući perlu u svoju mrežu, Soeunino srce snažno je lupalo.

Držeći mrežu čvrsto kako ne bi izgubila perlu, izronila je na površinu.

Soeun je bila poznata u cijelom selu

kao živahno dijete.
Iako još mlada, nije se bojala vode,
a njezine bi oči zasjale poput zvijezda

kad god bi čula priče o moru.

Ali duboko u Soeuninu srcu,
uvijek je postojala neriješena znatiželja.

U noćima kada bi morski povjetarac utihnuo

i mjesečina zasjala,
bilo je to zbog legende koju su se seoski starješine

okupljali ispričati.

"Davnih dana, na olujni dan, deset zmajeva
pokušalo se uzdići na nebo iz mora pred nama.
Ali jedan je zaronio natrag u more,
a samo se devet uzdiglo na nebo.
Zato se selo počelo zvati

Luka devet zmajeva, Guryongpo.
Nakon što su se zmajevi uzdigli i oluja se smirila,
prekrasna duga se nadvila preko neba."

Odrasli su pričali tu legendu

kao da je nešto na što treba biti ponosan,
ali Soeun je to zvučalo kao ništa više od

sanjive i tajanstvene priče.

Pa bi Soeun često mrmljala sebi u bradu.

‘Zašto je jedan zmaj zaronio natrag u more?
Može li postojati razlog?’

A onda, skupivši hrabrost, zaronila je u more!

Prva koja je prišla Soeun bila je riba sunčanica.

Ljuljajući svoje široko, ravno tijelo dok je lagano plutala, riba sunčanica polako je otvorila usta, poput mudraca iz mora.

„Pozdrav, mala Haenyeo?”
„Oh, to je riba sunčanica.”

„Guryong mi je u snu rekao da ti pomognem, pa sam isplivala na površinu.”
„I ja moram upoznati Guryonga. Možeš li mi pomoći?”

Riba sunčanica trepnula je svojim velikim očima i kimnula.

„Mi morski prijatelji ne možemo tek tako pomagati ljudima. Možemo ti pomoći samo ako riješiš ono što ti zadamo. Da bi stigla do Guryonga, moraš proći kroz ta kamena vrata. Želiš li pokušati?“
„Naravno! Apsolutno moram ići.”

Soeun je prišla kamenim vratima, vođena ribom sunčanicom.
Ove su riječi bile uklesane u kamena vrata.

<”Koji je međunarodni naziv za ribu sunčanicu?”>

Nakon prolaska kroz kamena vrata,

put se razdvojio na dva dijela.

Jedan je vodio u duboku, tamnu šumu morske trave,

dok je drugi bio blokiran čvrstom bravom u obliku školjke.

Oklijevajući kojim putem krenuti,

Soeun je pročitala natpis na račvanju.

Na njemu je bila napisana zagonetka.

<“Kada dođe zima, tko smo mi koji dobivamo novu odjeću i nova imena?”>

Soeun je napeto zurila u natpis i nagnula glavu.

“Odjeća se mijenja zimi? Što to uopće znači?”

Upravo tada, srebrnasti val pojurio je prema njoj.

Stotine haringi kovitlale su se oko Soeun,

mašući svojim repovima.

Haringa s dugim ušima sprijeda se nasmiješila i prošaptala.

“Mala Haenyeo, što te muči?”

Soeun je dugo plivala dok srebrna staza nije nestala.
Tada se pojavilo selo ispunjeno petrovim uhom i morskom travom.

Jedno petrovo uho oprezno je provirilo glavom iz svoje ljušture.

„Soeun, čekali smo te. Guryong nam je rekao.“
„Tako je! Došla sam upoznati Guryonga.“

„Onda moraš proći kroz ovo selo.
Ali ne možeš samo prošetati kroz njega.
Samo ljudi koji istinski poznaju more mogu proći kroz naše selo.
Sada, želiš li riješiti zagonetku?“
„Naravno!“

Petrovo uho govorilo je polako, u ritmu valova.

„Čvrsto se držim stijena da bih živjelo.
Ali koji se alat koristi da nas odvoji?“

Koliko je duboko otišla?
Odjednom su se oceanski valovi počeli vrtložiti poput vrtloga.

“Ah!”

Soeun se čvrsto uhvatila za ribarsku mrežu,
ali ju je žestoka struja odnijela, a njezina snaga je kopnjela.

Tada se to dogodilo.
Duga, meka ruka skliznula je prema njoj i nježno zagrlila Soeun.
Bio je to dugouhi hobotnica, skrivajući se poput stijene.
Polako otkrivajući svoje grimizno tijelo, hobotnica je progovorila tihim, ljubaznim glasom.

“Mala Haenyeo, jesi li dobro?

To je bio morski vrtlog koji te upravo zamalo progutao.”
“Puno ti hvala, Hobotnice.
Da nije bilo tebe, bila bih u velikoj nevolji.”

“Stvarno? I ja želim brzo vidjeti Guryonga.”
“Onda prvo moramo pobjeći iz ovog mjesta nalik labirintu.
Tek tada možemo stići tamo gdje nema vrtloga.
Ako mi vjeruješ, hoćeš li poći sa mnom?”

Hobotnica je pružila jedan od svojih dugih krakova prema Soeun.

Soeun je na trenutak oklijevala,

a zatim čvrsto uhvatila mekani krak hobotnice.

“Sada se čvrsto drži.
Da bismo upoznali Guryonga, moramo otići do špilje.
Odvest ću te tamo.”

I tako, držeći se za ruke,

njih dvoje su plivali kroz labirint prema špilji.

Napokon smo stigli do plave špilje

u kojoj je živio Guryong.
Unutar špilje bilo je blistavo

kao da se zvijezde prolijevaju,

a školjke i koralji prianjali su uz svaki zid,

čineći je veličanstvenom poput palače od dragulja.

Dok je Soeun nakratko oklijevala na ulazu,

velika sjena pala je pred nju.
Bio je to kit, čuvar špilje.

"Teško si radila da stigneš dovde,
mala Haenyeo. Ja sam kit koji čuva ovu špilju."

Glas kita bio je dubok i ljubazan.
I odjekivao je.

“Onda, gdje bi mogao biti Guryong?
Donijela sam biser koji ispunjava želje.”

Kit se nasmiješio gledajući biser.

“Možeš sresti Guryonga

u najdubljem dijelu ove špilje. Pođi za mnom.”

Soeun se osjećala pomalo uplašeno zbog mračne, prostrane špilje.

Upravo kad je oklijevala ući dublje unutra,

valovi su se uzburkali i čula je nekoga kako se približava.

“Kako si dospjela ovamo?”

Okrenuvši se, ugledala je bucnja, haringu,

uho i hobotnicu kako jure prema njoj.